EYP Croatia

EYP kao odskočna daska

 

Europaflagge

Od 1994. godine Europski parlament mladih Hrvatske mijenja živote mladih ljudi u našoj zemlji. U 24 godine njegove aktivnosti u Hrvatskoj, kroz EPMH je prošao velik broj mladih ljudi. Dok su neki ostali samo na jednom zasjedanju, drugi su mu se posvetili više i aktivnije. Oni koji su ga vidjeli kao nešto u što vrijedi uložiti vrijeme i trud, odnosno nešto oko čega se isplati aktivirati, prednosti su osjetili i nakon što su se prestali baviti radom u Europskom parlamentu mladih.

Dvije takve osobe su i Rujana Pavlic i Goran Jutriša, s kojima smo razgovarali upravo o utjecaju koji je Europski parlament mladih imao na njihov život – točnije, način na koji je EYP formirao njihovu budućnost.

Rujana Pavlic od 2015. radi u Glavnoj upravi Europske komisije za međunarodnu suradnju i razvoj te bez sumnje spada u ljude koji su se itekako aktivirali u radu EYP-a. Spominje kako je sudjelovala na četiri međunarodna zasjedanja i još četiri godine bila aktivna kao članica Upravnog odbora EPMH-a u dva mandata. Tijekom tog vremena suorganizirala je međunarodno zasjedanje u Zagrebu i nekoliko nacionalnih zasjedanja.

U EYP sam se uključila 1999., a svoju briselsku karijeru sam 2012. započela u Europskom parlamentu (Odjel za zakonodavnu koordinaciju).

Pravo maloljetnika na eutanaziju bila je tema prve rezolucije u čijoj izradi sam sudjelovala kao delegatkinja u Odboru za građanska prava na svom prvom međunarodnom zasjedanju. Nikada dotada nisam bila u prilici – ili imala obavezu – promišljati o jednoj tako teškoj temi.

To moje prvo iskustvo u EYP-u bilo mi je stvarno uzbudljivo – imala sam priliku ne samo sudjelovati u raspravama o važnim aktualnim temama, nego i susresti se s vršnjacima iz čitave Europe i tako upoznati pregršt različitih kultura, vježbati strane jezike i putovati i upoznavati druge zemlje.

Na svoja zadnja dva međunarodna zasjedanja sudjelovala sam kao novinarka EYP novina, a na nacionalnim zasjedanjima u Hrvatskoj obično sam uređivala novine i bila glasnogovornica zasjedanja. To iskustvo mi je isto bilo vrlo formativno jer sam naučila prepoznati što čini vijest i prenijeti je onima koji je nisu  prepoznali. Od 2007. do 2012. sam u Zagrebu radila kao novinarka i urednica u publikacijama s hrvatskim vijestima na engleskom i kao novinarka u rubrici vanjske politike u Jutarnjem listu. Pa svakako mogu reći da mi je početak u EYP-u dao interes, volju i krila za rad u novinarstvu.

Svi naši međunarodni susreti i korištenje stranih jezika meni su osobno isto tako dali hrabrost odvažiti se na studij u inozemstvu (prvo četverogodišnji studij politologije u SAD-u, s jednom godinom studentske razmjene u Parizu, a zatim i magisterij iz međunarodnog prava u Bruxellesu).

Iako su moji akademski interesi i prije EYP-a ležali u dimenziji međunarodnih odnosa i prava, pa čak i novinarstva, EYP mi je pomogao usmjeriti te interese i dao im je konkretnu strukturu kroz koju sam mogla razviti ne samo svoje znanje, nego i raznolike vještine koje su mi se pokazale iznimno važnima u svim poslovima na kojima sam dosad radila.

Goran Jutriša u EYP se također uključio 1999. godine te se aktivnostima EYP-a bavio do 2006./2007. U tom je razdoblju organizirao i suorganizirao niz nacionalnih zasjedanja i sudjelovanja hrvatskih predstavnika na međunarodnim zasjedanjima u Bernu, Hameenlinni, Oxfordu, Berlinu, Stockholmu, Pragu, Beogradu i drugdje te je 2001. bio glavni organizator prvog međunarodnog zasjedanja koje je održano u Hrvatskoj. Kao bitnu stavku svoje EYP karijere spominje i svoje prvo međunarodno zasjedanje u Rimu:

Rim me je apsolutno oduševio. Iako sam jedno popodne tijekom Generalne skupštine i završio u bolnici zbog preiscrpljenosti, to moje prvo međunarodno zasjedanje mi je ostalo u jako lijepom i vrlo pozitivnom sjećanju.

Po prvi puta sam imao priliku upoznati svoje vršnjake iz Finske, Norveške, Danske, Litve, Estonije i, primjerice, Portugala. Te zemlje više za mene nisu bile samo zemlje, nego su to bile osobe s kojima sam se družio, izlazio, razgovarao, smijao se. Po prvi puta sam pred drugima govorio engleski, po prvi puta sam bio u situaciji da sam u takvom raznolikom društvu imao priliku iznijeti svoje stavove, ali i da sam ih morao obraniti svojim argumentima. Nije bilo ispravnog ili krivog odgovora, nego samo odgovora i prijedloga koji su bili više ili manje argumentirani i uvjerljivi drugima.

Neka od prijateljstava s mojeg prvog zasjedanja su prijateljstva koja i dan danas njegujem, i to su ljudi s kojima sam i danas, 19 godina nakon, u kontaktu.

Mislim da je EYP, kao i sve što on sa sobom donosi – kontakti, iskustva i prijateljstva – imao presudan utjecaj na moj život i karijeru. Sudjelovanje u projektima EYP-a i rad s EYP-em me je učinio otvorenijom i komunikativnijom osobom, učinio me angažiranijom osobom u promišljanju stvari koje se oko mene događaju, ali i pametnijom osobom u smislu razumijevanja stvari koje su oko mene. EYP me učinio i tolerantnijom osobom koja je spremna i voljna slušati i čuti što drugi govore i što drugi misle.

Karijerno, EYP mi je otvorio mnoga vrata. Prvi studentski posao u British Councilu sam dobio preko kontakata koje sam stekao kroz angažman u EYP-u, a kasnije (i sadašnje) zaposlenje u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Uredu predsjednika Vlade mi je bio utoliko zanimljivije jer sam znao ljude koji tamo rade i znao sam čime se bave.

Ono što je ovdje lako istaknuti kao glavnu kvalitetu EYP-a jest da potiče napredak. Potiče razvoj pojedinca i nudi dovoljno različitih mogućnosti da svatko može odabrati ono što misli da će mu odgovarati. Upravo tako što svi imaju priliku raditi ono što im se sviđa, stvara se skupina ljudi koji žele nešto napraviti, iako im nitko nije rekao da to moraju. Uči mlade ljude kako preuzeti inicijativu te ih potiče da razmišljaju i rade van okvira na koje su naviknuti – a sve te vještine omogućuju im bolju i uspješniju budućnost.

Mia Lanča

%d bloggers like this: